Tokom 22 godine braka moj muž je imao jedan neobičan običaj o kojem nikada nisam previše razmišljala. Svakog 17. oktobra kupovao je buket bijelih ruža. Prvih godina braka pitala sam kome ih nosi. Rekao je da tog dana obilježava godišnjicu smrti čovjeka koji je mnogo značio njegovoj porodici. Nisam imala razloga da sumnjam. Nikada nisam provjeravala gdje ide, sve dok ove godine nisam sasvim slučajno primijetila nešto neobično. Groblje na kojem je, prema njegovim riječima, bio sahranjen taj čovjek nalazilo se na potpuno drugoj strani grada od pravca kojim je muž krenuo. Ne znam zašto, ali odlučila sam ga pratiti. Nakon dvadesetak minuta zaustavio se ispred male stare kuće. Izašao je iz automobila, ostavio ruže pred vratima, nekoliko trenutaka stajao nepomično i zatim otišao. Nije pokucao. Sačekala sam da se udalji, a onda prišla kući. Vrata mi je otvorila starija žena. Kada sam joj rekla ime svog muža, pogledala je buket i odmah shvatila ko sam. „Vi ste njegova supruga“, rekla je. Pozvala me unutra i iz stare komode izvadila fotografiju. Na njoj je moj muž imao možda šest ili sedam godina. Stajao je između dvije žene. Jednu sam prepoznala kao svekrvu. Drugu nikada nisam vidjela. Na poleđini fotografije pisalo je: „17. oktobar – dan kada smo ga vratili kući.“ Nisam razumjela. „Vratili odakle?“ pitala sam. Žena me je pogledala i rekla: „To morate pitati njegovu majku.“
Istog popodneva otišla sam kod svekrve. Čim sam spustila fotografiju na sto, shvatila je gdje sam bila. Nakon duge tišine rekla mi je da žena sa fotografije nije nikakva tajna ljubav mog muža niti osoba sa kojom je imao vezu. Bila je žena koja ga je kao dječaka nekoliko mjeseci čuvala u svojoj kući. Kada je moj muž imao šest godina, njegova porodica prošla je kroz veoma težak period. Njegov otac je dugo bio odsutan zbog posla, a svekrva se našla u situaciji u kojoj privremeno nije mogla sama brinuti o dvoje male djece. Mlađe dijete ostalo je kod rodbine, dok je moj muž nekoliko mjeseci živio kod njene najbolje prijateljice. Svekrva mu je kasnije rekla samo da je kao mali „neko vrijeme boravio kod tetke“. Nikada mu nije objasnila koliko je situacija tada bila ozbiljna. Sedamnaestog oktobra vratila se po njega. Ali nekoliko godina kasnije muž je slučajno pronašao stara pisma i saznao cijelu priču. Žena kod koje je živio imala je sina koji je tada bio tinejdžer. Upravo je on brinuo o njemu, vodio ga u školu i, prema muževim sjećanjima, ponašao se prema njemu kao stariji brat. Godinama kasnije taj čovjek je preminuo. Od tada je moj muž svakog 17. oktobra kupovao bijele ruže. Nisam razumjela zašto ih nije nosio na njegov grob. Svekrva je tada objasnila posljednji dio priče. Čovjek je sahranjen u inostranstvu, gdje je kasnije živio. Muž je zato cvijeće ostavljao njegovoj majci na datum kada je kao dječak otišao iz njihove kuće. Nikada nije ulazio jer je smatrao da bi joj njegov dolazak ponovo otvorio stare uspomene. Kada sam ga te večeri suočila sa fotografijom, nije pokušao ništa negirati. Rekao je samo: „Nisam znao kako da ti objasnim zašto mi je ta porodica toliko važna.“ Nekoliko dana kasnije zajedno smo otišli do stare kuće. Ovog puta muž je pokucao. Žena ga je zagrlila čim je otvorila vrata. Na zidu dnevne sobe još je stajala njegova fotografija iz djetinjstva. Pored nje bila je fotografija njenog pokojnog sina. Tada sam konačno shvatila zašto moj muž 22 godine nije propustio nijedan 17. oktobar. Bijele ruže nisu bile znak skrivene ljubavi. Bile su način da zahvali porodici koja ga je primila u trenutku kada njegova vlastita porodica nije mogla biti uz njega.