Kada je stari otac umro, u kući Hasića nije ostala samo tuga, već i pukotina koja će zauvijek razdvojiti dva brata. Emir, stariji sin, bio je očeva slika i prilika – krupan, glasan i okrenut novcu. Tarik, mlađi, bio je tih, povučen i uvijek spreman pomoći, onaj koji je oca njegovao do zadnjeg daha dok je Emir bio “zauzet poslovima” u gradu. Svi su očekivali da će očevina, velika kuća i plodna zemlja uz rijeku, biti podijeljena na ravne časti, kako zakon i Bog zapovijedaju.
Ali na ostavinskoj raspravi, Emir je izvadio papir koji je šokirao sve prisutne, pa i samog notara. Bio je to ugovor o doživotnom izdržavanju, potpisan drhtavom očevom rukom u danima kada mu je um već bio pomućen lijekovima. Tim papirom, sve – kuća, zemlja, traktor, pa čak i majčin zlatni nakit – pripalo je Emiru. Tariku nije ostalo ništa osim stare odjeće koju je imao na sebi.
“To je pošteno, Tarik,” rekao je Emir hladno, dok su izlazili iz suda, paleći cigaretu. “Ja sam onaj koji zna s novcem. Ti bi to sve ionako proćerdao. Ja ću voditi imanje, a ti… ti se snađi. Vrijeme je da odrasteš.”
Tarik je gledao brata u oči, tražeći mrvu ljudskosti, ali vidio je samo pohlepu. Nije se svađao. Nije ga kleo. Samo je tiho rekao: “Haram ti bilo, brate. Ali zapamti, imetak ne liječi dušu.” Okrenuo se i otišao u podstanare, počevši život od nule.
Godine su prolazile. Emir je prodao očevu zemlju, uložio u sumnjive poslove, kupovao bijesne automobile i živio na visokoj nozi, zaboravivši da ima brata. Tarik je radio teške fizičke poslove, štedio svaki fening i na kraju uspio kupiti polovni automobil – stari, ali pouzdani karavan, s kojim je počeo raditi kao taksista i dostavljač. Taj auto bio mu je sve: alat za rad, izvor hljeba za njegovu porodicu, ponos što je uspio bez ičije pomoći.
A onda je sudbina, ta surova učiteljica, došla po naplatu. Emir se razbolio. Počelo je kao umor, a završilo kao teška dijagnoza na bubrezima. Njegovo tijelo, naviklo na luksuz, počelo je otkazivati.
Emirovi “prijatelji”, oni koji su jeli i pili na njegov račun, nestali su preko noći čim su čuli da novca nestaje. Emir je trošio hiljade na privatne klinike, na lažne nade, sve dok nije prodao i zadnji komad očevine. Ostao je sam, u iznajmljenom stanu, bolestan i siromašan, čekajući operaciju u inostranstvu koja je koštala bogatstvo koje on više nije imao.
Tarik je čuo vijesti u čaršiji. Ljudi su pričali: “Eto, Bog ga kaznio. Oteo bratu, sad nema ni za lijek. Neka crkne.” Tarik je šutio. Došao je kući, sjeo u svoj voljeni auto i gledao u volan. Znao je da je Emiru hitno potrebna operacija u Turskoj. Znao je da Emir nema novca. I znao je da on, Tarik, ima samo jednu stvar koja vrijedi dovoljno da pokrije te troškove – svoj auto, svoj izvor života.
Tarik je te noći sjedio u svom starom karavanu, milujući volan kao da se oprašta od starog prijatelja. Taj automobil nije bio samo hrpa lima; bio je njegov kruh, njegova sloboda, dokaz da je uspio unatoč bratovoj izdaji. Prodao ga je značilo bi vratiti se na početak, opet raditi za druge, opet biti nitko. Svi u selu bi mu rekli da je lud. “Neka Emir proda onaj svoj ponos,” govorili bi.
Ali Tarik je znao da Emir nema više ništa, pa ni ponosa. Sjetio se oca, onog pravog oca prije bolesti, koji im je govorio: “Krv nije voda, djeco. Kad se sve sruši, ostajete jedan drugom.” Uzdahnuo je, izašao iz auta i ujutro ga odvezao na pijacu automobila. Prodao ga je ispod cijene, samo da dobije novac odmah. S debelom kovertom u džepu, sjeo je u autobus i otišao do bolnice.
Emir je ležao u krevetu, spojen na aparate, blijed i neprepoznatljiv. Onaj krupni, bahati čovjek sada je bio samo vreća kostiju. Kada je vidio Tarika na vratima, pokušao je okrenuti glavu. Sramota ga je pekla više od bolesti.
“Šta ćeš ti ovdje?” procijedio je Emir slabim glasom. “Došao si da gledaš kako umirem? Da se naslađuješ? Imaš pravo.”
Tarik nije rekao ni riječ. Prišao je krevetu i spustio kovertu na Emirove grudi.
“Šta je ovo?” pitao je Emir, ne smijući je dotaknuti.
“To je Turska,” rekao je Tarik mirno. “To je operacija. Put, smještaj, sve. Doktor je već dogovorio termin.”
Emir je drhtavim rukama otvorio kovertu. Vidio je novac. Mnogo novca. Pogledao je u Tarika, zbunjen. “Odakle? Ti nemaš… Čuo sam da voziš onaj stari taksi…”
“Više ne vozim,” rekao je Tarik, gledajući kroz prozor. “Prodao sam ga.”
Emir je ispustio kovertu. Novčanice su se rasule po bijeloj posteljini. “Prodao si auto? Svoj hljeb? Zbog mene? Zbog mene koji sam ti oteo sve?”
Počeo je plakati, jecaji su mu tresli cijelo tijelo. “Zašto, Tarik? Mrzio sam te. Ostavio sam te na ulici. Zašto me nisi pustio da crknem?”
Tarik je sjeo na rub kreveta i prvi put nakon mnogo godina uhvatio brata za ruku. Ruka je bila hladna i slaba.
“Zato što si mi brat,” rekao je Tarik. “Ti si meni uzeo kuću, zemlju, sve što se može kupiti novcem. Ali nisi mi mogao uzeti ono što nas veže. Otac bi htio da živimo. Obojica.”
Emir je stezao bratovu ruku, ne puštajući je. U tom trenutku, sav novac koji je ikada imao, sve njive i kuće koje je preoteo, činili su se kao prašina prema veličini Tarikovog srca. Tarik je ostao bez auta, bez posla, ali je izašao iz te bolničke sobe bogatiji nego što je Emir ikada bio.
Operacija je uspjela. Emir se oporavio, ali više nikada nije bio isti čovjek. Prvo što je uradio kad je stao na noge bilo je da pronađe posao – bilo kakav, samo da vrati dug. Nije vratio novac, jer Tarik nije htio ni čuti za to. Vratio je brata. Do kraja života, Emir je radio kao pomoćnik na građevini, rame uz rame s Tarikom, sretan što ima priliku da svaki dan svojim znojem pere ljagu sa svog imena, znajući da mu život nije spasio novac, već ljubav onoga kojeg je najviše povrijedio.