Kum me je svako jutro vozio do vrtića, a njegovi dodiri postajali su sve čudniji: Kada je „greškom“ ušao za mnom u ženski WC, shvatila sam šta zapravo pokušava
Moja ćerkica ima dvije godine i nedavno je krenula u vrtić.
U istoj grupi je i sin naših kumova. On se mnogo teže privikavao na vrtić, pa je gotovo svako jutro plakao čim bi ugledao vaspitačicu.
Pošto moj muž rano odlazi na posao, naš kum se ponudio da nas vozi.
Nisam u tome vidjela ništa neobično.
Poznajemo se godinama, naše porodice su bliske i mnogo puta smo jedni drugima pomagali.
Nakon što bismo ostavili djecu, često bismo svratili do obližnje poslastičarnice nešto pojesti i popiti kafu.
Prvih nekoliko puta sve je bilo potpuno normalno.
Onda sam počela primjećivati njegove dodire.
Dok smo sjedili jedno pored drugog, njegova ruka bi ponekad dodirnula moju nogu.
Prvi put sam pomislila da je slučajno.
Drugi put takođe.
Ali onda se počelo događati gotovo svakog jutra.
Pomjerila bih se, a on bi se ponašao kao da ništa nije bilo.
Nisam željela praviti problem.
To je naš kum.
Čovjek čija žena dolazi u našu kuću.
Čovjek koji sjedi sa mojim mužem za istim stolom.
Ubjeđivala sam sebe da umišljam.
Sve do jednog jutra.
Nakon što smo ostavili djecu, ponovo smo otišli na doručak.
U jednom trenutku rekla sam mu da idem do toaleta.
Ušla sam u ženski WC i zaključala kabinu.
Nekoliko trenutaka kasnije čula sam kako se otvaraju vrata prostorije.
Pomislila sam da je ušla neka žena.
Kada sam izašla iz kabine, zaledila sam se.
Kum je stajao unutra.
„Šta ti radiš ovdje?“
Nasmijao se.
„Pogriješio vrata.“
Nisam povjerovala ni sekunde.
Muški toalet bio je jasno označen nekoliko metara dalje.
„Izađi.“
Umjesto da odmah ode, pogledao me i rekao:
„Nemoj se praviti da nisi primijetila šta se dešava između nas.“
Ostala sam bez riječi.
„Između nas se ne dešava ništa.“
Tada mi je rekao da već mjesecima razmišlja o meni.
Tvrdio je da je primijetio „način na koji ga gledam“ i da je mislio da osjećam isto.
Bila sam bijesna.
Sve ono što sam sedmicama pokušavala objasniti kao slučajne dodire odjednom je dobilo potpuno drugačije značenje.
Rekla sam mu da izađe i da me više nikada ne dodirne.
Tada je napravio još veću grešku.
„Nemoj odmah pričati mužu. Napravićeš problem između porodica.“
Upravo ta rečenica presjekla je svaku dilemu koju sam imala.
Nisam ja napravila problem.
On ga je napravio.
Izašla sam iz toaleta, uzela stvari i pozvala taksi.
Cijelim putem do kuće razmišljala sam šta da uradim.
Znala sam da će, ako kažem mužu, vjerovatno završiti njihovo dugogodišnje prijateljstvo.
Ali još gore mi je bilo da nastavim sjediti za istim stolom sa čovjekom koji je pokušao iskoristiti moje ćutanje.
Kada je muž došao kući, sve sam mu ispričala.
Nije rekao gotovo ništa.
Samo me je pitao:
„Jesi li sigurna da ti je rekao baš to?“
„Jesam.“
Uzeo je telefon.
Molila sam ga da ne pravi scenu.
Umjesto toga pozvao je kumovu suprugu.
Rekao joj je da bi trebalo da dođu kod nas jer moramo razgovarati.
Došli su iste večeri.
Kum je čim me ugledao shvatio šta sam uradila.
Prvo je pokušao sve predstaviti kao šalu.
Onda je tvrdio da sam pogrešno razumjela.
Ali njegova žena je samo ćutala.
A onda je rekla nešto što niko od nas nije očekivao.
„Nije prvi put.“
Ispostavilo se da je prije dvije godine napravio gotovo istu stvar sa njenom prijateljicom.
Ona mu je tada oprostila jer ju je ubijedio da se ništa ozbiljno nije dogodilo.
Moj muž je ustao od stola.
Mislila sam da će ga udariti.
Nije.
Samo mu je rekao:
„Od danas više nisi dobrodošao u ovu kuću.“
Njegova supruga je otišla nekoliko minuta poslije njega.
Djeca su, naravno, nastavila ići u isti vrtić.
Njih nismo željeli uvlačiti u probleme odraslih.
Ali naše kumstvo je tog dana završilo.
Najviše me danas ljuti što sam sedmicama ignorisala vlastiti osjećaj da nešto nije u redu samo zato što sam mislila da „kum tako nešto nikada ne bi uradio“.
Naučila sam da bliskost, prijateljstvo i kumstvo ne daju nikome pravo da prelazi tuđe granice.
A ponekad ono što prvi put izgleda kao slučajnost prestane biti slučajnost kada se ponovi drugi, treći i četvrti put.