Stric se poslije 30 godina vratio iz Austrije, a rodbina je već dijelila njegovo bogatstvo: Onda nas je sve okupio i otkrio istinu
Moj stric Milan proveo je skoro trideset godina radeći u Austriji.
Nikada se nije ženio i nije imao djece, pa je među rodbinom godinama kružila priča da je stekao ogromno bogatstvo koje će jednog dana ostaviti nama.
Govorilo se da ima dva stana u Beču, kuću u okolini Graza, veliku ušteđevinu i nekoliko parcela koje je kupovao u našem kraju.
Niko zapravo nije znao koliko je od toga istina.
Kada se konačno penzionisao i vratio u selo, počelo je nešto što mi se odmah zgadilo.
Rodbina koja ga godinama gotovo nije zvala odjednom je počela svakodnevno dolaziti.
Jedna tetka donosila mu je ručak.
Rođak mu je besplatno popravljao ogradu.
Drugi mu je nudio da ga vozi gdje god poželi.
Svi su govorili da samo žele pomoći čovjeku koji je toliko godina proveo sam u inostranstvu.
Ali iza njegovih leđa pričalo se drugačije.
„Kuću će sigurno ostaviti Draganu.“
„Stan u Austriji vjerovatno ide sestričini.“
„A ko će dobiti novac?“
Jednom sam na porodičnom ručku slušao dvoje rođaka kako se gotovo svađaju oko toga ko je „bliži“ stricu.
Čovjek je bio živ i zdrav, a oni su već dijelili njegovu imovinu.
Milan kao da ništa nije primjećivao.
Samo bi se smješkao.
Nekoliko mjeseci nakon povratka nazvao je mog oca.
„U subotu neka dođu svi.“
Pitali smo šta se događa.
„Vrijeme je da vam kažem šta sam odlučio.“
Vijest se proširila brzinom munje.
Svi su bili uvjereni da će pročitati testament.
U subotu je njegova kuća bila puna.
Došli su čak i neki rođaci koje nisam vidio godinama.
Stric je sjedio na čelu stola.
Ispred njega je bila fascikla.
„Vidim da vas posljednjih mjeseci mnogo zanima šta imam“, rekao je.
Nastala je neprijatna tišina.
Jedna tetka pokušala je da se nasmije.
„Ma kakvi, Milane.“
„Nemojte. Nisam glup.“
Otvorio je fasciklu.
„Čuo sam da imam dva stana u Beču.“
Neko se nasmijao.
„Nemam nijedan.“
Pogledali smo se.
„Čuo sam i da imam kuću kod Graza. Ni nju nemam.“
Tada je rođak pitao:
„Pa šta si radio trideset godina?“
Stric ga je pogledao.
„Radio. I trošio. Kao i svi drugi.“
Objasnio je da je godinama živio kao podstanar.
Zarađivao je dobro, ali je veliki dio novca slao svojim roditeljima dok su bili živi. Kasnije je pomagao sestri kada joj je muž ostao bez posla, platio školovanje jednom nećaku i godinama anonimno slao novac još nekim članovima porodice.
Mnogi od njih nisu ni znali odakle je pomoć dolazila.
„Ali imaš ušteđevinu“, rekla je tetka.
„Imam.“
Svi su ponovo utihnuli.
Onda je rekao iznos.
Nije bio ni približno onome što su ljudi zamišljali.
Ipak, za naše prilike bio je ozbiljan novac.
„I odlučio sam šta ću sa njim.“
Tetka se nagnula prema stolu.
Milan je izvadio nekoliko papira.
„Neće ga naslijediti niko od vas.“
Nastala je potpuna tišina.
Odlučio je da najveći dio novca uloži u obnovu stare kuće i da je testamentom ostavi lokalnom udruženju koje pomaže djeci bez roditeljskog staranja i mladima iz siromašnih porodica.
Od ostatka je želio finansirati nekoliko stipendija.
Jedan rođak je odmah planuo.
„Znači tuđoj djeci daješ, a svojoj porodici ništa?“
Stric ga je mirno pogledao.
„Kojoj porodici?“
„Nama!“
„Kada sam prije deset godina završio u bolnici u Austriji, koliko vas me je nazvalo?“
Niko nije odgovorio.
„Kada sam ostao bez posla na osam mjeseci, ko me je pitao imam li od čega živjeti?“
Ponovo tišina.
Onda je pokazao prema stolu.
„A sada vas je puna kuća.“
Nikada nisam vidio rodbinu tako postiđenu.
Ali stric još nije završio.
Iz fascikle je izvadio spisak.
Na njemu su bila imena.
Moja majka.
Jedna tetka.
Dvojica rođaka.
Čak i moj otac.
Pored svakog imena stajao je iznos.
„Šta je ovo?“ pitao sam.
Stric je objasnio da je to novac koji je tokom godina slao porodici.
Moj otac je tada saznao da je upravo Milan anonimno platio dio mog fakulteta kada smo imali finansijskih problema.
Majka je počela plakati.
Nikada nije znala.
„Nisam došao da vam kažem da vam ništa nisam dao“, rekao je stric. „Došao sam da vam pokažem da sam davao dok mi niko nije računao koliko imam.“
Ta rečenica je ućutkala sve.
Najglasniji rođaci ubrzo su otišli.
Neki su poslije toga prestali dolaziti stricu.
Milan se zbog toga nije mnogo potresao.
„Bar sada znam ko dolazi zbog mene, a ko zbog onoga što misli da imam.“
Danas je još živ.
Kuću je obnovio i već je pravno uredio šta će se s njom dogoditi jednog dana.
Najzanimljivije je što čovjek kojeg je cijelo selo smatralo bogatašem nikada nije bio ni približno bogat koliko su pričali.
Njegovo najveće „bogatstvo“ postojalo je uglavnom u tuđim glavama.
A kada se poslije tri decenije vratio iz Austrije, rodbina nije čekala ni nekoliko mjeseci prije nego što je počela dijeliti ono što još nije ni naslijedila.
Stric ih je zato okupio za isti sto.
Ne da podijeli imovinu.
Nego da im pokaže spisak svega što im je već dao dok od njega nisu očekivali ništa zauzvrat.