Ušla sam sama u taksi poslije ponoći, a vozač me stalno gledao – kada sam shvatila ko je, tražila sam da odmah zaustavi automobil
Bilo je nešto poslije jedan sat iza ponoći kada sam izašla iz stana prijateljice.
Proslavljale smo njen rođendan i ostala sam duže nego što sam planirala. Nisam željela da sama pješačim kroz grad, pa sam pozvala taksi.
Automobil je stigao za nekoliko minuta.
Sjela sam pozadi, rekla adresu i počela gledati kroz prozor.
Već nakon nekoliko ulica primijetila sam da me vozač posmatra kroz retrovizor.
Prvo sam mislila da umišljam.
Ali pogledao bi cestu, pa mene, pa ponovo cestu.
Počelo mi je biti neprijatno.
Vjerovatno je primijetio moju nervozu jer se u jednom trenutku nasmijao.
„Ako vam je neugodno, gospođice, mogu stati. Možete naručiti drugo vozilo. Ne smeta mi.“
Rekla sam da je sve u redu.
Ipak, nešto mi nije dalo mira.
Nije me plašio njegov pogled koliko mi je njegovo lice djelovalo poznato.
Gledala sam njegov odraz u retrovizoru pokušavajući da se sjetim gdje sam ga vidjela.
A onda sam primijetila mali ožiljak iznad njegove lijeve obrve.
U tom trenutku kao da mi je neko prosuo ledenu vodu niz leđa.
Znala sam taj ožiljak.
Kada sam bila dijete, u kući moje bake stajala je jedna stara fotografija.
Na njoj su bili moja majka i neki muškarac kojeg nisam poznavala.
Kada sam jednom pitala ko je, majka mi je istrgla fotografiju iz ruke i rekla da više nikada ne pitam za njega.
Nekoliko godina kasnije dogodilo se nešto što nikada nisam zaboravila.
Imala sam deset godina kada je majka jedne večeri spakovala kofer.
Rekla je ocu da mora otići i da više ne može živjeti tako.
Otac ju je molio da ostane.
Ja sam plakala.
Ali ona je otišla.
Mjesecima nismo znali gdje je.
Kasnije se vratila, ali nikada nije objasnila gdje je bila niti zbog čega nas je napustila.
Tek mnogo godina poslije baka mi je priznala da je majka tada otišla sa muškarcem kojeg je poznavala prije nego što se udala za mog oca.
Sjetila sam se fotografije.
I ožiljka iznad obrve.
Srce mi je počelo lupati.
Nagnula sam se prema vozaču i pitala:
„Izvinite… jeste li vi poznavali ženu koja se zove Marina?“
Čovjek je naglo prestao da se smije.
Nekoliko sekundi nije rekao ništa.
Onda je uključio žmigavac i zaustavio automobil pored ceste.
Okrenuo se prema meni.
„Ti si njena kćerka, zar ne?“
Nisam mogla izgovoriti ni riječ.
Samo sam klimnula glavom.
Tada mi je rekao nešto što je potpuno promijenilo priču koju sam slušala cijelog života.
Moja majka nije otišla s njim zato što je željela napustiti porodicu.
Poznavali su se još iz mladosti, ali se godinama nisu vidjeli.
Te večeri ga je pozvala jer joj je trebala pomoć.
Prema njegovim riječima, prolazila je kroz težak period i samo je željela nekoliko dana biti kod svoje sestre u drugom gradu. Zamolila ga je da je odveze jer nije željela da iko zna gdje ide.
„Vratio sam je nakon nekoliko sedmica“, rekao je.
Pitala sam ga zašto me onda toliko gledao.
Spustio je pogled.
„Zato što nevjerovatno ličiš na nju iz vremena kada sam je poznavao.“
Kada smo stigli pred moju zgradu, nisam odmah izašla.
Pitala sam ga ima li još onu fotografiju.
Rekao je da nema.
Ali izvadio je telefon i pokazao mi staru fotografiju koju je nekada fotografisao iz albuma.
Na njoj je bila moja majka.
Pored nje on.
A između njih moj otac.
Sva trojica su se smijala.
Tada sam shvatila da je priča mnogo komplikovanija nego što mi je iko govorio.
Sutradan sam otišla kod majke.
Stavila sam telefon ispred nje i pokazala joj fotografiju.
Čim ju je ugledala, lice joj je problijedjelo.
„Gdje si ovo našla?“, pitala je.
Rekla sam joj za taksistu.
Dugo je ćutala.
A onda je prvi put, poslije skoro dvadeset godina, sjela preko puta mene i rekla:
„Dobro. Vrijeme je da ti ispričam šta se zaista dogodilo te noći.“
Tada sam shvatila da slučajna vožnja taksijem nije završila jednu staru porodičnu priču.
Tek ju je otvorila.