Brat mi je rekao da otac meni nije ostavio ništa, a šest mjeseci kasnije pozvao me je advokat sa drugim testamentom
Moj brat Dejan i ja nikada nismo imali savršen odnos, ali nisam vjerovala da će nas očeva smrt potpuno razdvojiti. Otac je posljednje dvije godine života bio bolestan i Dejan je živio mnogo bliže njemu. Ja sam dolazila nekoliko puta sedmično, donosila namirnice, čistila i vodila oca na preglede kada sam mogla, ali Dejan je ipak provodio više vremena sa njim. Zato me nije potpuno iznenadilo kada mi je poslije sahrane rekao da je otac njemu ostavio porodičnu kuću. Iznenadilo me je ono što je rekao poslije toga. „Zapravo, tata je sve prebacio na mene još prije smrti. Kuću, zemlju i štednju. Za tebe nije ostalo ništa.“ Pokazao mi je nekoliko ovjerenih papira. Nisam pravnik i nisam razumjela svaki red, ali na njima je bio očev potpis. Pitala sam samo zašto mi otac nikada nije rekao da je tako odlučio. Dejan je slegnuo ramenima. „Možda je smatrao da sam ja više bio uz njega.“ Ta rečenica me je boljela više nego gubitak bilo kakve imovine. Nisam željela da se poslije očeve smrti vučemo po sudovima. Uzela sam njegov stari sat, nekoliko fotografija i kutiju sa porodičnim uspomenama. Dejan je ostao u kući. Prošlo je šest mjeseci. Jednog ponedjeljka nazvao me nepoznat broj. Čovjek se predstavio kao advokat Aleksandar Petrović i pitao da li sam kćerka pokojnog Milorada. Kada sam potvrdila, rekao je nešto zbog čega sam mislila da sam ga pogrešno čula. „Vaš otac je kod mene ostavio testament i precizno odredio datum kada smijem da vas kontaktiram. Taj datum je danas.“ Rekla sam mu da je imovina već pripala mom bratu. „Znam“, odgovorio je. „Vaš otac je očekivao da će se upravo to dogoditi.“ Istog popodneva sjedila sam u njegovoj kancelariji. Iz sefa je izvadio kovertu sa očevim potpisom. Testament je bio sastavljen samo tri mjeseca prije njegove smrti, mnogo kasnije od dokumenata koje mi je Dejan pokazao. Advokat je počeo da čita. Prva rečenica glasila je: „Ako moja kćerka ovo sluša, onda je vjerovatno odlučila da se ne svađa sa bratom, baš kao što sam znao da će učiniti.“ Nisam mogla zadržati suze. Otac me poznavao. U nastavku je objasnio da je posljednjih mjeseci primijetio kako ga Dejan nagovara da svu imovinu prebaci na njega navodno zato što će tako biti lakše izbjeći komplikacije nakon smrti. Otac je pristao da potpiše određene dokumente, ali je prije toga potražio nezavisnog advokata. Ispostavilo se da kuća koju je Dejan smatrao svojom nije bila jedina očeva imovina. Otac je godinama ranije kupio dvije parcele na drugom kraju grada, a nakon širenja naselja njihova vrijednost je višestruko porasla. Imao je i poseban štedni račun za koji Dejan nije znao. Testamentom je obje parcele i taj novac ostavio meni. Ali postavio je jedan neobičan uslov: advokat me nije smio kontaktirati šest mjeseci nakon njegove smrti. Želio je da vidi, kako je napisao, hoće li Dejan sam ispraviti ono što je uradio i podijeliti sa mnom barem dio onoga što je dobio. Ako bi to učinio, otac je ostavio uputstvo da se jedna parcela podijeli između nas. Ako ne učini, obje pripadaju meni. Dejan me za tih šest mjeseci nije nijednom pozvao da razgovaramo o nasljedstvu. Čak je prodao dio zemlje koju je dobio i kupio novi automobil. Nekoliko dana kasnije saznao je za testament. Pojavio se pred mojim vratima bijesan i tvrdio da sam sve vrijeme znala za očev plan. Pustila sam ga da govori, a onda mu pokazala datum advokatovog poziva. „Nisam znala ništa, Dejane. Tata je samo znao nas oboje.“ Tada se prvi put utišao. Kasnije je pokušao da ospori testament, ali stručnjaci su potvrdili očev potpis, a medicinska dokumentacija pokazala je da je u vrijeme sastavljanja bio potpuno sposoban da donosi odluke. Nisam pokušala da mu uzmem kuću koju je već dobio. Nisam željela osvetu. Prihvatila sam samo ono što mi je otac ostavio. Nekoliko mjeseci kasnije prodala sam jednu parcelu, a drugu sam zadržala. Dejan i ja danas razgovaramo, ali naš odnos više nikada nije postao isti. Najviše me nije povrijedilo to što je pokušao da uzme više od mene. Povrijedilo me je što je bio spreman da me ubijedi da je naš otac umro smatrajući da njegova kćerka ne zaslužuje ništa. Očev posljednji testament zato za mene nikada nije bio samo pitanje novca. Bio je njegova posljednja poruka da je znao kakva sam, znao kakav je moj brat i da je čak pred kraj života pronašao način da svakome od nas ostavi upravo ono što smo svojim postupcima izabrali.