Zet je nestao tri dana prije porođaja moje kćerke, a pronašli smo ga kod bivše djevojke čije dijete ga je zvalo tata
Moja kćerka Marija bila je u devetom mjesecu trudnoće kada je njen muž Nikola nestao.
Do termina su ostala samo tri dana.
Tog jutra otišao je na posao kao i uvijek. Poljubio je Mariju, rekao joj da će poslije posla kupiti stvari koje još nedostaju za bebu i izašao.
Nikada nije stigao na posao.
Telefon mu je već oko podneva bio ugašen.
Do večeri smo svi bili u panici. Njegove stvari bile su u stanu, pasoš u ladici, a sa računa nije podignut novac.
Marija je plakala i ponavljala da mu se sigurno nešto dogodilo.
Prijavili smo nestanak.
Sljedećeg dana policija je pronašla njegov automobil.
Bio je parkiran ispred kuće žene po imenu Tamara.
Znala sam ko je ona.
Bila je Nikolina bivša djevojka sa kojom je bio skoro šest godina prije nego što je upoznao moju kćerku.
Marija je zbog trudnoće ostala kod kuće, a ja sam otišla na adresu.
Bila sam bijesna. Ako je moja kćerka pred porođajem sjedila kod kuće i strahovala da joj je muž mrtav dok je on bio kod bivše, nisam znala šta ću mu reći.
Pozvonila sam.
Vrata je otvorila Tamara.
Pored nje je stajao dječak od možda četiri godine.
Pitala sam gdje je Nikola.
Tamara je problijedjela.
Dječak je tada ugledao fotografiju na mom telefonu.
„To je moj tata“, rekao je potpuno mirno.
Nisam stigla ni da pitam šta to znači.
Nikola se pojavio iza njih.
Bio je živ i zdrav.
U tom trenutku osjetila sam takav bijes da sam ga udarila po ramenu i pitala zna li da njegova žena već skoro dva dana misli da mu se nešto dogodilo.
„Moram sve objasniti“, rekao je.
Odmah sam nazvala Mariju.
Kada je čula njegov glas, prvo je počela da plače od olakšanja.
Onda sam joj rekla za dječaka.
Nastala je tišina.
„Nikola“, rekla je, „je li to tvoje dijete?“
Dugo nije odgovarao.
„Jeste.“
Marija je prekinula vezu.
Tada nam je Nikola ispričao cijelu priču.
Tamara je ostala trudna nekoliko mjeseci nakon njihovog raskida. Rekla mu je da dijete nije njegovo i ubrzo se preselila.
Nikola joj je vjerovao.
Prije dvije sedmice javila mu se prvi put poslije skoro pet godina.
Dječak je morao na medicinske pretrage i ljekari su tražili podatke o biološkom ocu. Tamara je konačno priznala da je Nikola otac.
Uradili su DNK test.
Rezultat je stigao upravo onog jutra kada je nestao.
Nikola jeste bio dječakov otac.
„I zato ostaviš trudnu ženu i ugasiš telefon?“ pitala sam.
Spustio je glavu.
„Nije samo zbog toga.“
Iz džepa je izvadio drugi papir.
Nekoliko mjeseci ranije Nikola i Marija su, zbog komplikacija u trudnoći, radili genetske pretrage. Nikola je tada dobio neobičan nalaz i ljekar mu je savjetovao dodatne analize.
Rezultati su pokazali da je zbog rijetkog genetskog stanja vjerovatnoća da je on biološki otac djeteta koje Marija nosi gotovo nikakva.
Kada je istog jutra dobio potvrdu da je Tamarin dječak njegov, potpuno se slomio.
Bio je uvjeren da ga je Marija prevarila.
„Zato si pobjegao bivšoj?“ pitala sam.
Rekao je da nije znao gdje drugo da ode.
Nisam ga opravdavala.
Ali sada smo imali mnogo veći problem.
Marija se zaklinjala da nikada nije bila sa drugim muškarcem.
Dva dana kasnije rodila je djevojčicu.
Nikola je bio u porodilištu, ali između njih je vladala ledena tišina.
Čim je bilo moguće, urađen je DNK test.
Nikola je bio otac.
Nalaz koji ga je natjerao da posumnja u Mariju bio je pogrešno protumačen. Njegovo stanje jeste smanjivalo vjerovatnoću začeća, ali ga nije činilo nemogućim.
Kada je dobio rezultat, Nikola je plakao.
Marija nije.
Samo ga je pogledala i rekla: „Ti si dva dana vjerovao papiru više nego meni.“
To je bio pravi problem.
Ne činjenica da je imao sina iz prethodne veze. Za njega zaista nije znao.
Problem je bio što je, kada se suočio sa nečim strašnim, pobjegao i ostavio suprugu pred porođajem bez ijedne riječi.
Marija se poslije izlaska iz porodilišta preselila kod mene.
Nikoli je trebalo nekoliko mjeseci da povrati makar dio njenog povjerenja.
Istovremeno je počeo da upoznaje svog sina.
Tamara nije pokušavala da obnovi vezu sa njim. Rekla je da je godinama krila istinu jer je bila povrijeđena nakon njihovog raskida i da sada želi samo da njeno dijete zna ko mu je otac.
Marija i Nikola na kraju nisu odustali od braka.
Ali nisu jednostavno nastavili kao da se ništa nije dogodilo.
Išli su na bračno savjetovanje, a Nikola je morao prihvatiti da oproštaj nije nešto što dobiješ samo zato što se na kraju pokazalo da si pogriješio.
Danas njihova kćerka ima skoro dvije godine.
Nikolin sin povremeno provodi vikende sa njima. Mariji je u početku bilo teško, ali nikada nije krivila dječaka za greške njegovih roditelja.
Jednom sam je pitala kako je uspjela da prihvati sve.
Rekla mi je: „On nije kriv što su odrasli pet godina skrivali ko mu je otac.“
Mislim da je upravo tada pokazala više zrelosti nego svi mi zajedno.
A Nikola je tog dana kada je nestao saznao da ima dvoje djece.
Jedno za koje pet godina nije znao da je njegovo.
I drugo za koje je, zbog jednog papira i vlastitog straha, bio spreman povjerovati da nije.
Prvo mu je donijelo sina.
Drugo ga je zamalo koštalo žene i kćerke.