Moj muž Zoran nikada nije zaboravio godišnjicu našeg braka.
Dvadeset pet godina svakog 18. septembra donosio mi je cvijeće.
Nekada ruže.
Nekada ljiljane.
Jedne godine, kada smo jedva imali novca za račune, donio mi je tri obična karanfila.
„Važna je namjera“, rekao je.
Zoran je umro iznenada nekoliko mjeseci prije naše dvadeset šeste godišnjice.
Te godine 18. septembar željela sam prespavati.
Onda mi je zazvonio telefon.
„Gospođo Mirjana?“
„Da.“
„Zovemo iz cvjećare. Imamo zabilježenu godišnju narudžbu vašeg supruga. Znamo da je gospodin Zoran preminuo, pa smo htjeli provjeriti da li i ove godine šaljemo drugi buket na istu adresu.“
Zaledila sam se.
„Kakav drugi buket?“
Žena je zaćutala.
„Izvinite. Mislila sam da znate.“
„Dvadeset pet godina moj muž kod vas kupuje dva buketa?“
„Da.“
„Kome šaljete drugi?“
Nije željela reći.
Ali nakon što sam objasnila da je Zoran mrtav, dala mi je ime primaoca.
Ana Jovanović.
I adresu.
Nikada nisam čula za tu ženu.
Prvo što sam pomislila bilo je očigledno.
Ljubavnica.
Moj muž je dvadeset pet godina na godišnjicu našeg braka kupovao cvijeće meni i drugoj ženi.
Otišla sam na adresu.
Vrata je otvorila starica.
„Tražim Anu.“
Žena me dugo gledala.
„Ko ste vi?“
„Zoranova supruga.“
Lice joj se promijenilo.
„Mirjana?“
To me je dodatno uznemirilo.
„Poznajete me?“
„Znam ko ste.“
„Gdje je Ana?“
Starica je pogledala prema fotografiji na polici.
Na njoj je bila mlada žena.
„Ana je moja kćerka.“
„Mogu li razgovarati sa njom?“
Žena je spustila pogled.
„Ana je mrtva dvadeset pet godina.“
Nisam razumjela.
„Ali moj muž joj svake godine šalje cvijeće.“
„Meni.“
„Rekli ste da nije za vas.“
„Nije. Odnesem ga Ani.“
Tek tada sam shvatila.
Na grob.
Starica se zvala Milica.
Pozvala me unutra.
„Zoran nikada nije bio ljubavnik moje kćerke.“
„Onda zašto joj dvadeset pet godina šalje cvijeće baš na godišnjicu našeg braka?“
Milica je dugo ćutala.
„Zato što bez Ane ne biste imali godišnjicu.“
Nekoliko minuta kasnije sjedile smo u njenom automobilu.
Odvela me na malo groblje.
Na Aninom grobu stajao je buket.
Neko ga je već donio.
„Ko je ovo ostavio?“
„Ja. Zoran je unaprijed platio cvijeće i za ovu godinu.“
Tada sam iza spomenika primijetila plastičnu kutiju.
Unutra je bila fotografija.
Izvadila sam je.
Na njoj su bile tri osobe.
Zoran.
Ana.
I ja.
Bili smo mladi.
Zagrljeni.
„Ovo sam ja.“
„Jeste.“
„Ne sjećam se ove fotografije.“
Okrenula sam je.
Zoranovim rukopisom bilo je napisano:
„Dan kada je Ana spasila naš brak, 1999.“
Pogledala sam Milicu.
„Šta se dogodilo?“
„Zoran vam nikada nije rekao?“
„Ne.“
Milica me pozvala da se vratimo u kuću.
Tamo mi je dala kovertu.
„Ovo je ostavio prije nekoliko godina. Rekao je da vam je dam ako on umre prije mene.“
Prepoznala sam njegov rukopis.
Otvorila sam pismo.
„Mirjana, ako ovo čitaš, konačno znaš za Anu.“
Nastavila sam čitati.
Noć prije našeg vjenčanja Zoran je nestao.
Toga sam se sjećala.
Rekao mi je da ide sa prijateljima na piće.
Vratio se tek pred jutro.
Bio je blijed i čudan.
Pitala sam šta se dogodilo.
„Momci pretjerali.“
Povjerovala sam.
Istina je bila potpuno drugačija.
Zoran je te večeri odlučio da pobjegne.
Od vjenčanja.
Od mene.
Od svega.
„Šta?“
Morala sam nekoliko puta pročitati istu rečenicu.
Zoran se uplašio braka.
Njegovi roditelji imali su užasan odnos.
Cijelo djetinjstvo gledao je svađe, prevare i nasilne prekide.
Što se naše svadbe više približavala, postajao je uvjereniji da će završiti kao njegov otac.
Te noći sjeo je u automobil.
Planirao je otići kod rođaka u drugi grad.
Nije čak znao šta će meni reći.
Na izlazu iz grada povezao je djevojku koja je stajala pored pokvarenog automobila.
Ana.
Poznavali su se iz škole, ali nikada nisu bili bliski.
„Udaješ se sutra, zar ne?“ pitala ga je.
„Trebalo bi.“
Ana je odmah shvatila da nešto nije u redu.
Zoran joj je priznao da bježi.
Ona ga je natjerala da zaustavi automobil.
„Ako je ne voliš, vrati se i reci joj.“
„Volim je.“
„Onda od čega bježiš?“
Satima su razgovarali.
Ana mu je ispričala svoju priču.
Bila je zaručena.
Njen vjerenik poginuo je nekoliko mjeseci ranije.
Vjenčanje su planirali za isto ljeto.
„Rekla mu je da bi dala sve da ima još jedan dan sa čovjekom kojeg je voljela“, pisao je Zoran.
„A ja sam imao cijeli život sa tobom ispred sebe i pokušavao sam pobjeći jer sam se plašio.“
Ana ga je ubijedila da se vrati.
Ali prije nego što su stigli, dogodila se saobraćajna nesreća.
Drugi automobil je prešao u njihovu traku.
Zoran je teško povrijeđen.
Ana još teže.
„Ali Zoran se pojavio na vjenčanju.“
„Nesreća se dogodila mnogo ranije“, rekla je Milica.
Zoran je odbio ostati u bolnici.
Imao je posjekotine i nekoliko šavova, ali ništa opasno.
Ana nije imala tu sreću.
Umrla je nekoliko dana kasnije.
„Zašto ja ništa nisam znala?“
„Jer je Ana tražila da vam ne kaže.“
Nisam razumjela.
Prije nego što je izgubila svijest, rekla je Zoranu:
„Sutra se oženi. Nemoj joj od dana vjenčanja napraviti dan kada će cijelog života misliti na ovu nesreću.“
Zoran je poslušao.
Došao je na naše vjenčanje.
Sjećam se da je imao malu posjekotinu pored kose.
Rekao je da se udario prethodne večeri.
Fotografija koju sam pronašla nastala je prije nesreće.
Ana je zamolila prolaznika da nas fotografiše kada su nakratko svratili do mjesta gdje sam sa prijateljicama bila prethodne večeri.
Ja sam tada popila nekoliko čaša vina.
Sjećala sam se da se Zoran nakratko pojavio.
Nisam se sjećala Ane.
„Zašto je ona na fotografiji sa mnom?“
Milica se nasmiješila kroz suze.
„Navodno vam je rekla: ‘Čuvajte ovog budalu, upravo sam ga vratila.’“
Odjednom sam se nejasno sjetila djevojke koja se smijala.
Nikada nisam znala ko je.
Narednog dana udala sam se.
Nekoliko dana kasnije Ana je umrla.
Zoran je otišao na sahranu bez mene.
Rekao mi je da ide poslovno.
Prve godišnjice našeg braka kupio je dva buketa.
Jedan meni.
Drugi Ani.
I tako je nastavio dvadeset pet godina.
„Zašto mi nikada nije rekao?“
Milica je odgovorila:
„U početku zbog obećanja. Kasnije vjerovatno zbog stida.“
U pismu je priznao isto.
„Kako da ti poslije deset godina kažem da sam noć prije našeg vjenčanja pokušao pobjeći? Poslije dvadeset bilo je još teže.“
Bila sam ljuta.
Čak i na mrtvog čovjeka.
Dvadeset pet godina sam vjerovala da je naš brak počeo savršeno.
Nije.
Moj muž je nekoliko sati prije vjenčanja planirao da me ostavi.
Ali onda sam pogledala cijeli život koji je uslijedio.
Nikada više nije pobjegao.
Bio je uz mene kada sam rodila našu kćerku.
Kada sam izgubila majku.
Kada smo ostali bez posla.
Kada sam bila bolesna.
Kada smo se svađali.
Kada nismo imali novca.
Ostao je.
Možda je upravo zato svake godine nosio cvijeće Ani.
Podsjećala ga je na noć kada je skoro odbacio sve to.
Pitala sam Milicu zašto mi je rekla da Ani dugujem nešto više od Zoranovog života.
„Nije spasila njega od smrti“, odgovorila je. „Spasila ga je od odluke zbog koje bi izgubio život koji je mogao imati sa vama.“
Te godine prvi put sam ja odnijela drugi buket.
Stavila sam ga na Anin grob.
Nisam znala šta da kažem ženi koju sam upoznala samo jednom i zaboravila.
Na kraju sam rekla:
„Hvala ti što si ga vratila.“
Od tada svake godine kupujem dva buketa.
Jedan stavim pored Zoranove fotografije.
Drugi odnesem Ani.
Ne zato što je bila njegova tajna ljubav.
Nego zato što je bila žena koju je upoznao u najgorem trenutku svog života i koja ga je ubijedila da se vrati meni.
Dvadeset pet godina drugi buket mi je bio nepoznat.
Kada sam saznala za njega, mislila sam da sam otkrila prevaru koja je trajala cijeli naš brak.
Istina je bila potpuno drugačija.
Moj muž nije svake godišnjice slao cvijeće ženi koju je volio umjesto mene.
Slao ga je ženi zahvaljujući kojoj je imao priliku da me voli narednih dvadeset pet godina.