ŽIVIM U ŠVEDSKOJ, A KOMŠINICI U BOSNI SAM PONUDILA 5 EURA DA MI POSPREMI STAN: Ono što mi je rekla od sramote nikome nisam ispričala
Već skoro deset godina živim u Švedskoj, ali se trudim da barem jednom ili dva puta godišnje dođem u Bosnu. Tu mi je ostao stan mojih roditelja, rodbina, prijatelji i sve uspomene iz mladosti.
Za posljednje praznike odlučila sam ostati skoro dvije sedmice.
Pošto stan mjesecima stoji prazan, trebalo ga je dobro očistiti. Nisam imala vremena jer sam odmah po dolasku imala gomilu obaveza.
U susjednom stanu živi žena koju poznajem još iz vremena prije nego što sam otišla u Švedsku.
Znala sam da nema stalni posao i nekoliko puta sam od drugih komšija čula da joj finansijski nije lako.
Pomislila sam da mogu spojiti korisno s korisnim.
Srela sam je ispred zgrade i pitala da li bi imala vremena da mi malo pospremi stan. Rekla sam da nema mnogo posla i ponudila joj pet eura za otprilike sat vremena.
Očekivala sam da će jednostavno prihvatiti ili odbiti.
Umjesto toga, pogledala me kao da sam je uvrijedila najgorim riječima.
„Pet eura?“
Rekla sam joj da, ali sam odmah dodala da, ako smatra da je malo, slobodno kaže koliko bi bilo pošteno.
Tada je počela.
Rekla mi je da sam „seljančura iz dijaspore“ koja misli da može doći iz Švedske i domaćim ljudima bacati mrvice.
Ostala sam zatečena.
Pokušala sam joj objasniti da mi nije bila namjera da je uvrijedim. Upravo suprotno, znala sam da joj nije lako i mislila sam da joj možda mogu pomoći, a da ona meni učini uslugu.
To ju je, izgleda, još više naljutilo.
„Vi iz dijaspore mislite da smo mi ovdje gladni. Sa tvojih pet eura ja brišem cipele umjesto krpom.“
Nisam znala šta da odgovorim.
Rekla sam samo:
„U redu, izvini. Nisam željela da te uvrijedim.“
Okrenula sam se i otišla.
Mislila sam da je tu kraj.
Nije bio.
Sutradan sam otišla u prodavnicu i srela dvije žene iz naše zgrade. Čim sam prišla, jedna me kroz smijeh pitala:
„Je li istina da tražiš čistačicu za pet eura?“
Tada sam shvatila da je komšinica cijeloj zgradi ispričala svoju verziju priče.
Navodno sam se hvalila novcem iz Švedske, ponižavala ljude koji žive u Bosni i nudila „siću“ jer mislim da su svi siromašni.
Bilo mi je strašno neprijatno.
Ali prava scena dogodila se nekoliko dana kasnije.
Pozvonila mi je na vrata upravo ta komšinica.
Otvorila sam, a ona je stajala spuštene glave.
Pitala me možemo li razgovarati.
Pustila sam je unutra.
Sjela je i nakon nekoliko trenutaka rekla:
„Moram ti se izviniti.“
Ispričala mi je da je tog dana bila bijesna zbog potpuno druge stvari. Imala je dugove, posvađala se s mužem i moja ponuda joj je u tom trenutku zvučala kao sažaljenje.
Onda je priznala nešto što nisam očekivala.
„Meni zapravo treba posao.“
Rekla je da čisti nekoliko stanova, ali da joj je neprijatno da ljudi iz komšiluka znaju koliko joj je novac potreban.
Pitala me da li moja ponuda još uvijek važi.
Nisam željela da se svetim.
Rekla sam joj da mi stan više ne treba čistiti jer sam ga već sama sredila.
Ali sam joj ponudila nešto drugo.
U Švedskoj imam nekoliko prijateljica porijeklom iz našeg kraja koje tokom ljeta dolaze u Bosnu i često traže nekoga pouzdanog da im očisti stanove prije dolaska.
Pitala sam je smijem li njima dati njen broj.
Gledala me nekoliko sekundi, a onda su joj krenule suze.
„Poslije svega što sam ti rekla, ti bi mi pomogla?“
Rekla sam joj da jedna ružna svađa ne mora značiti da dvije osobe moraju zauvijek biti neprijatelji.
Danas redovno čisti nekoliko stanova i sama određuje cijenu svog rada.
A kad se sretnemo u hodniku, često se nasmijemo kada se sjetimo naših nesretnih pet eura.
Meni je cijela situacija bila lekcija: ako nekome nudimo posao, najbolje je prvo pitati koliko cijeni svoj rad, umjesto da sami pretpostavimo iznos.
Nekada ono što mi smatramo pomoći druga osoba može doživjeti potpuno drugačije.