Moj sin Nikola oduvijek je bio vrijedan i odgovoran.
Nakon završetka fakulteta preselio se u drugi grad, zaposlio i počeo samostalno živjeti.
Bila sam ponosna na njega.
Ipak, posljednjih godinu dana naši razgovori postali su sve kraći.
Govorio je da mnogo radi i da ima finansijskih problema.
Nisam ga pritiskala.
Znala sam koliko je teško mladom čovjeku plaćati stan, račune i svakodnevne troškove.
Ali nekoliko dana prije mog 65. rođendana dogodilo se nešto što me rastužilo.
Razgovor koji nisam zaboravila
Nazvala sam ga da pitam hoće li doći na porodični ručak.
„Mama, stvarno ne mogu. Nemam novca za put, a na poslu je haos.“
Rekla sam mu da se ne brine.
Ponudila sam da mu platim kartu, ali nije pristao.
„Doći ću čim budem mogao“, obećao je.
Na rođendan su došli moja sestra, komšinica i nekoliko rođaka.
Nikola mi je ujutro poslao kratku poruku.
Poželjela sam da je barem nazvao.
Nisam htjela priznati koliko me to povrijedilo.
Neočekivan prizor
Uvečer sam otišla s prijateljicom u šetnju centrom grada.
Prolazile smo pored velikog hotela kada sam ugledala poznati automobil.
Bio je parkiran blizu ulaza.
Prepoznala sam registraciju.
Bio je to Nikolin automobil.
Zastala sam.
Pomislila sam da se možda ipak odlučio iznenaditi me.
Prišla sam staklenim vratima.
U hotelskom predvorju vidjela sam sina kako razgovara s elegantno odjevenom ženom.
Djelovao je ozbiljno.
Žena je iz torbe izvadila fotografiju.
Na njoj sam bila ja.
Prepoznala sam staru sliku iz vremena kada sam radila kao medicinska sestra.
Žena koju nisam poznavala
Nisam znala šta da mislim.
Ušla sam u hotel.
Nikola me ugledao i naglo ustao.
„Mama? Šta ti radiš ovdje?“
Prije nego što je stigao bilo šta objasniti, žena mi je prišla.
„Vi ste gospođa Milica?“
Potvrdila sam.
Oči su joj se napunile suzama.
„Već dugo želim da vas upoznam.“
Sjela sam zbunjeno.
Žena se predstavila kao Jelena.
Objasnila je da je prije trideset godina, kao djevojčica, doživjela tešku saobraćajnu nesreću.
Bila sam medicinska sestra u bolnici u koju su je dovezli.
Nisam je se odmah sjetila.
Ali kada mi je pokazala još jednu fotografiju, uspomene su se vratile.
Događaj koji sam gotovo zaboravila
Jelena je tada imala devet godina.
Njena majka nije mogla stalno boraviti u bolnici jer je kod kuće imala još dvoje male djece.
Djevojčica je bila uplašena i često je plakala.
Sjećala sam se da sam joj nekoliko večeri čitala priče nakon završetka smjene.
Jednog dana poklonila sam joj malu plišanu igračku.
Za mene je to bio jedan od mnogih trenutaka u dugoj karijeri.
Za nju je značio mnogo.
„Nikada nisam zaboravila vašu dobrotu“, rekla je.
Danas je Jelena vodila uspješnu firmu.
Nedavno je pronašla staru fotografiju i odlučila potražiti me.
Preko zajedničkih poznanika došla je do Nikole.
Šta je moj sin skrivao?
Nikola je objasnio da je Jelena željela organizovati malo iznenađenje za moj rođendan.
Planirali su mi uručiti priznanje i pozvati nekoliko bivših kolegica iz bolnice.
Ali organizacija se zakomplikovala.
Neke kolegice nisu mogle doputovati, a rezervacija sale bila je pomjerena.
Nikola nije želio otkriti iznenađenje.
Zato je izmislio priču da nema novca.
„Znam da sam pogriješio“, rekao je.
Priznao je da je trebao barem doći na rođendanski ručak.
Nisam bila ljuta zbog hotela.
Boljelo me što mi je lagao.
Rođendan koji ću pamtiti
Sljedećeg dana organizovali su malo okupljanje.
Došle su tri moje bivše kolegice.
Jelena mi je poklonila uramljenu fotografiju i pismo u kojem je opisala koliko joj je značila pažnja koju je dobila kao djevojčica.
Nisam mogla zaustaviti suze.
Ali najvažniji razgovor dogodio se kasnije, kada smo Nikola i ja ostali sami.
Rekla sam mu da nikakvo iznenađenje nije vrijedno toga da se osjećam zaboravljeno.
Zagrlio me i izvinio se.
Danas se čujemo češće.
A fotografija iz hotela stoji na polici u dnevnoj sobi.
Podsjeća me da se dobrota ponekad vrati nakon mnogo godina, ali i da su iskrenost i vrijeme provedeno s porodicom vredniji od svakog poklona.