Autobuska stanica na periferiji grada bila je sivo, bezlično mjesto gdje su ljudi samo prolazili, ne gledajući jedni druge. Ali za dedu Ibru, to je bio centar svijeta. Ibro je bio penzioner u starom kaputu, čovjek čije je lice bilo mapa teškog života, ali čije su oči i dalje imale blagi sjaj. Svakog dana, točno u podne, Ibro bi sjeo na klupu broj tri, izvadio sendvič zamotan u papir i čekao.
Nije čekao autobus. Čekao je Vučka. Vučko je bio veliki pas lutalica, mješanac s ožiljkom na njušci, kojeg su svi tjerali. Svi osim Ibre. Čim bi Ibro sjeo, Vučko bi se stvorio niotkuda, mašući repom. Ibro bi prepolovio svoj skromni ručak. “Pola meni, pola tebi, junače,” govorio bi tiho. Ljudi su ga gledali s podsmijehom. “Vidi onog ludaka,” šaputali su putnici. “Hrani džukelu, a sam jedva hoda. Treba zvati šintere da sklone tu zvijer.”
To je trajalo dvije godine. Ibro i Vučko su bili tihi čuvari stanice. Ali jednog utorka, klupa je ostala prazna. Ibro nije došao u podne. Nije došao ni u jedan.
Vučko je bio tamo. Sjedio je pored klupe, uši su mu bile načuljene, gledao je niz ulicu kojom Ibro obično dolazi. Prolazili su sati. Pas je postajao nervozan. Počeo je cviljeti, trčati u krug, pa se vraćati na klupu.
Oko tri popodne, na stanicu je stigla policijska patrola, ali ne zbog psa. Došli su zbog prijave o džeparenju. Mladi policajac je uzimao izjavu od neke žene, kada je osjetio kako ga nešto vuče za nogavicu.
Pogledao je dolje. Veliki, prljavi pas ga je zubima držao za hlače i vukao. “Miči se!” viknuo je policajac, pokušavajući ga odgurnuti. Ali Vučko nije puštao. Režao je, ali ne agresivno, već očajnički. Vukao je prema ulici koja je vodila ka starim kućama.
“Ovaj pas je bijesan!” viknula je žena. “Upucajte ga!”
Policajac je stavio ruku na pištolj, ali je onda stao. Pas je pustio nogavicu, otrčao pet metara, stao i zalajao gledajući u policajca. Pa se vratio, ponovo ga uhvatio za hlače i povukao. I opet otrčao i stao.
“On… on hoće da pođem s njim,” rekao je policajac zbunjeno kolegi.
“Ma daj, pusti džukelu,” rekao je drugi policajac. “Imamo posla.”
Ali Vučko nije odustajao. Počeo je zavijati, zvukom koji je ledio krv u žilama. Bio je to zvuk čiste panike. Policajac je pogledao psa u oči. Vidio je nešto ljudsko u njima. “Idem,” rekao je. “Samo da vidim šta hoće. Možda je neko povrijeđen.”
Krenuli su. Vučko je trčao naprijed, pa se osvrtao da vidi prate li ga. Vodio ih je kroz labirint uličica, sve dublje u siromašni dio kvarta, gdje su kuće bile stare i trošne. Zaustavio se ispred jedne male, nakrivljene drvene kapije koja je bila zatvorena.
Pas je počeo grebati po vratima, lajući kao sumanut. Skočio je na kvaku, pokušavajući je otvoriti.
Policajac je prišao. “Je li ovdje?” upitao je psa. Vučko je sjeo i pogledao ga fiksirano, a onda pogledao u kuću i zacvilio.
Policajac je pokucao. Tišina. Pokucao je jače. “Policija! Ima li koga?”
Ništa. Ali pas je i dalje grebao, do krvi.
“Nešto nije u redu,” rekao je policajac. “Ovaj pas zna nešto.” Odlučio je vjerovati instinktu životinje. Snažno je udario ramenom o stara vrata. Brava je bila slaba i popustila je uz prasak.
Ušli su u mračni hodnik koji je mirisao na starost i ustajao zrak.
Policajac je upalio baterijsku lampu. Snop svjetla je presjekao tamu hladne sobe, otkrivajući skromni namještaj prekriven prašinom. Vučko je odmah projurio pored njega, cvileći, i otrčao u kuhinju. Policajac je krenuo za njim, ruka mu je i dalje bila na futroli pištolja, srce mu je udaralo od neizvjesnosti.
U kuhinji, na hladnom linoleumu, ležalo je tijelo.
Bio je to Ibro. Ležao je nepomično, lica okrenutog prema podu, a pored njega je bila prevrnuta džezva za kafu. Izgledalo je kao da je pao dok je pokušavao doći do šporeta.
“Hitna! Odmah na moju lokaciju!” viknuo je policajac u radio stanicu, bacajući se na koljena pored starca. “Imamo čovjeka bez svijesti!”
Vučko je već bio tu. Nije divljao. Legao je pored Ibrine glave i počeo ga lizati po obrazu, tiho, nježno, kao da pokušava poljupcima vratiti život u njega. Policajac je opipao puls. Bio je slab, jedva osjetan, ali je postojao.
“Živ je,” odahnuo je policajac. “Drži se, dedo. Pomoć stiže.”
Ibro je otvorio oči, samo na trenutak. Bile su mutne, dezorijentisane. Pokušao je nešto reći, ali usne su mu bile suhe i nepomične. Moždani udar. Ležao je tako dva dana, nepokretan, žedan, čekajući smrt u samoći.
Ali nije bio sam.
Dok su čekali hitnu, policajac je gledao psa. Vučko se nije micao. Grijao je Ibrinu glavu svojim tijelom. Gledao je policajca onim pametnim, tužnim očima, kao da mu zahvaljuje. Policajac se sjetio kako je htio otjerati psa, kako su ga ljudi zvali “bijesnom džukelom”. A ta “džukela” je bila jedina koja je primijetila da starca nema. Jedina koja je znala da nešto nije u redu. Jedina koja je potražila pomoć.
Hitna pomoć je stigla brzo. Dok su bolničari stavljali Ibru na nosila, Vučko je pokušao ući u vozilo za njima.
“Ne može pas,” rekao je vozač hitne.
Policajac je stao ispred vrata. “Ovaj pas mu je spasio život,” rekao je čvrsto. “Ako on ne ide, ja vozim starca u patrolnim kolima.”
Vozač je uzdahnuo i pustio ih.
U bolnici, Ibro se stabilizirao nakon nekoliko dana. Policajac ga je došao posjetiti. Kada je ušao u sobu, zatekao je nevjerovatan prizor. Ibro je sjedio u krevetu, slab, ali nasmijan. A pored njegovih nogu, na bolničkom pokrivaču, spavao je Vučko. Sestre su se pravile da ga ne vide.
“Hvala ti, sinko,” rekao je Ibro policajcu, glasom koji se polako vraćao. “Da nije bilo tebe…”
“Nemojte meni zahvaljivati,” rekao je policajac, gledajući u psa. “Ja sam htio da ga otjeram. On me je natjerao. Vukao me je za nogavicu kroz pola grada.”
Ibro je spustio ruku na Vučkovu glavu. Pas je otvorio jedno oko i uzdahnuo, sretan. “Znao sam da će doći,” šapnuo je Ibro. “Mi smo tim. Ja hranim njega, on čuva mene.”
Dedo je svakog dana dijelio svoj sendvič sa psom, a ljudi su ga zvali ludim. Mislili su da baca hranu. Nisu znali da ne hrani životinju, već svog anđela čuvara. Tog dana, sendvič koji je godinama dijelio vratio mu se kao najveći dar od svih – dar života.