Bilo je nešto poslije jedanaest uveče kada mi je zazvonio telefon.
Muškarac iz bolnice rekao je da je moj muž Nikola doživio saobraćajnu nezgodu.
Nije bio životno ugrožen, ali su željeli da neko od porodice dođe.
Za petnaest minuta bila sam u automobilu.
Kada sam stigla na odjeljenje, medicinskoj sestri sam rekla da sam Nikolina supruga.
Pogledala me veoma čudno.
„Vi ste mu supruga?“
„Već šesnaest godina.“
Okrenula se prema klupi u hodniku.
Na njoj je sjedila žena mojih godina.
„Onda mislim da imamo problem“, rekla je sestra. „I gospođa tamo kaže da je njegova supruga.“
Prišla sam joj.
Zvala se Marina.
Kada sam izgovorila Nikolino ime, počela je plakati.
Pokazala mi je fotografije.
Nikola na njenom rođendanu.
Nikola na moru.
Nikola za stolom sa njenim roditeljima.
A onda fotografiju na kojoj joj stavlja prsten na ruku.
„Vjenčali smo se prije dvije godine“, rekla je.
Rekla sam joj da je to nemoguće.
Iz torbe je izvadila dokument koji je izgledao kao vjenčani list.
Na njemu je bilo Nikolino ime.
Prema Marininim riječima, Nikola joj je govorio da je razveden i da zbog poslovnih obaveza često provodi nekoliko dana sedmično u drugom gradu.
Tada sam počela povezivati njegova službena putovanja.
Godinama sam vjerovala da radi.
U stvarnosti je dio tog vremena provodio sa njom.
Ipak, nešto nije imalo smisla.
Nikola nije mogao legalno sklopiti drugi brak dok je još bio u braku sa mnom.
Dok smo razgovarale, medicinska sestra donijela je njegove stvari.
Telefon, ključeve i novčanik.
Kada sam uzela novčanik, iz jednog skrivenog pretinca ispao je presavijen papir.
Na vrhu je pisalo ime žene koju nisam poznavala.
Tamara V.
Bio je to ugovor o najmu stana.
Nikola je bio naveden kao osoba koja plaća stanarinu.
Marina je pogledala adresu.
„Ovo nije moj stan.“
Nije bio ni naš.
Sljedećeg jutra Nikola je bio dovoljno dobro da razgovara.
Marina i ja ušle smo zajedno.
Nikada nisam vidjela čovjeka da tako brzo izgubi boju u licu.
Prvo je pokušao objasniti Marinu.
Tvrdio je da njihovo „vjenčanje“ nije bilo zakonsko.
Ispostavilo se da je organizovao privatnu ceremoniju i uvjerio je da je dokumentacija završena.
Papir koji je Marina godinama čuvala kao dokaz braka nije bio službeni vjenčani list.
Lagao joj je.
Onda sam spustila ugovor sa Tamarinim imenom na krevet.
„A ko je ona?“
Nikola je zaćutao.
Marina ga je pogledala.
„Postoji još jedna?“
Postojala je.
Tamara je bila žena sa kojom je Nikola bio u vezi gotovo četiri godine.
Plaćao joj je stan.
Ali ni ona nije znala za mene ni za Marinu.
Njoj je govorio da radi u inostranstvu i da zbog toga ne može stalno živjeti s njom.
Tri žene.
Tri različita života.
Jedan čovjek.
Marina je pronašla Tamarin broj u njegovom drugom telefonu.
Pozvale smo je.
U početku je mislila da je u pitanju loša šala.
Došla je u bolnicu sat vremena kasnije.
Nikola je tada imao mnogo više posjetilaca nego što je želio.
Nismo pravile scenu.
Nije ni bila potrebna.
Samo smo mu postavljale pitanja.
Svako njegovo objašnjenje otvaralo je novu laž.
Najgore mi je bilo kada sam shvatila koliko je sve pažljivo organizovao.
Meni je govorio da je na službenom putu kada je bio kod Marine.
Marini je govorio da mora posjetiti djecu iz prvog braka kada je bio kod mene.
Tamari je pričao da radi van grada kada je bio kod nas dvije.
Njegov život bio je raspored laži.
Marina ga je napustila istog dana.
Tamara nekoliko dana kasnije.
Ja sam razgovarala sa advokatom čim se Nikola vratio iz bolnice.
Naš brak se završio.
Mjesecima sam se pitala kako nisam primijetila.
Onda sam prestala kriviti sebe.
Nisam provodila šesnaest godina pokušavajući otkriti laž.
On je provodio godine pokušavajući da je sakrije.
Da nije bilo te saobraćajne nezgode, možda bismo sve tri još dugo vjerovale da poznajemo čovjeka sa kojim smo planirale budućnost.
Te noći sam otišla u bolnicu misleći da bih mogla izgubiti muža.
Do jutra sam shvatila nešto mnogo gore.
Čovjek za kojeg sam mislila da mi je muž već godinama je živio još dva života.