
Sedam godina sam, potpuno sama, bez ikakve praktične pomoći od strane brata, negovala ostarelog oca nakon što mu je dijagnostikovana Alchajmerova bolest, bolest koja je postepeno, ali neumoljivo napredovala, zahtevajući sve intenzivniju negu — prvo samo povremeni nadzor i pomoć oko organizacije lekova, a kasnije, kako je bolest napredovala, gotovo stalno prisustvo, pomoć oko osnovnih životnih funkcija, i emotivno iscrpljujuće nošenje sa sve češćim epizodama konfuzije i, ponekad, agresije koje prate uznapredovale faze ove teške bolesti.
Brat, koji živi svega pola sata vožnje od očeve kuće, tokom svih tih sedam godina dolazio je u posetu možda dva puta godišnje, obično oko velikih praznika, uvek sa izgovorima o zahtevnoj poslovnoj karijeri i obavezama prema sopstvenoj deci koje mu, navodno, nisu dozvoljavale da posvećuje više vremena ocu, izgovori koje sam, iz nedostatka izbora i iz želje da izbegnem dodatni porodični konflikt tokom ovog već dovoljno teškog perioda, prihvatala godinama, žrtvujući sopstvenu karijeru, brak koji se na kraju raspao delimično zbog stresa vezanog za brigu o ocu, i gotovo svaki aspekt ličnog života zarad brige o roditelju koji me je, u poslednjim godinama bolesti, sve češće uopšte ni ne prepoznavao.
Prošlog meseca, otac je konačno preminuo, nakon poslednjih nekoliko izuzetno teških meseci tokom kojih je zahtevao gotovo stalnu, dvadesetčetvoročasovnu negu koju sam, uz veliku fizičku i emotivnu cenu, pružala praktično sama. Na sahrani, dok sam još uvek bila duboko u tuzi i fizičkoj iscrpljenosti nakon sedam godina neprestane brige, brat se pojavio ne samo sa svojom porodicom, nego i sa advokatom kojeg nikad ranije nisam upoznala niti sam znala da postoji u kontekstu naših porodičnih poslova.
Odmah nakon ceremonije, dok su gosti još uvek bili prisutni, brat me je odveo u stranu, insistirajući, uz prisustvo advokata, da moramo hitno da razgovaramo o “očevoj penziji i akumuliranoj ušteđevini”, iznoseći tvrdnju da je otac, tokom jednog razgovora koji je navodno vodio sa bratom pre nekoliko godina, “obećao” da će sva njegova ušteđena sredstva biti podeljena strogo podjednako između nas dvoje, bez obzira na to ko je pružao stvarnu, svakodnevnu negu tokom poslednjih godina njegovog života.
Bila sam potpuno zapanjena ovakvim iznenadnim, hladnokrvnim pristupom u trenutku kad smo tek sahranili oca, ne mogavši da poverujem da brat, koji tokom sedam godina praktično nije bio prisutan niti je ponudio bilo kakvu konkretnu pomoć, sada, odmah nakon sahrane, dolazi sa advokatom insistirajući na “podjednakoj” podeli imovine, potpuno ignorišući nesrazmeru u žrtvi i trudu koju smo nas dvoje uložili tokom očeve bolesti.
Kad sam pokušala da objasnim da smatram nepravednim da, nakon sedam godina kada sam ja sama snosila sav teret fizičke, emotivne i finansijske brige o ocu, dok je on doprinosio gotovo ništa, sada tražimo strogo jednaku podelu preostale imovine, brat je, uz podršku svog advokata, insistirao da zakonski, kao dete istog roditelja, ima jednako pravo na nasledstvo bez obzira na “subjektivnu” procenu ko je više doprinosio brizi, argument koji je, iako možda pravno tehnički tačan, delovao duboko nepravedno s obzirom na stvarnost onoga što sam proživela tokom tih sedam godina samostalne, iscrpljujuće brige.
Trenutno smo u procesu pravnog razrešavanja podele nasledstva, uz pomoć mog sopstvenog advokata koji pokušava da argumentuje za veći udeo u moju korist s obzirom na dokumentovanu, dugogodišnju negu koju sam pružala, dok se istovremeno borim sa dubokom emotivnom povređenošću zbog toga što je brat, umesto da priznа i ceni žrtvu koju sam podnela, umesto toga odabrao da svoje prvo ozbiljno angažovanje oko oca, nakon sedam godina odsustva, usmeri isključivo na osiguravanje sopstvenog materijalnog udela u onome što je od očeve imovine preostalo.