SLAO JE TAMO I PRIJATELJE: Istina o Golom otoku koju udžbenici historije nikad nisu ispričali

Ostrvo bez stabla, bez vode, bez milosti. Na njemu je Titova Jugoslavija zatvorila između 16.000 i 32.000 vlastitih građana — mnogi od njih bili su odani komunisti, ratni borci, pa čak i Titovi lični prijatelji. Ovo je priča koju je sistem decenijama prešućivao.

Goli otok — ogoljelo, nenaseljeno ostrvo u Jadranskom moru koje je postalo simbol najcrnje stranice jugoslavenske historije. Foto: Javni domen / Wikimedia Commons

Ostrvo

koje je čekalo svoju svrhu

Goli otok leži u Velebitskom kanalu, između otoka Raba i dalmatinske obale. Ogoljeno, bez vegetacije, bez izvora pitke vode — prirodna tamnica okružena morem. Vjekovima je služilo samo za ispašu ovaca. Tokom Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska ga je koristila za zatočenje ruskih zarobljenika. Potom je ponovo opustjelo.

Do 1949. godine, kada ga je Titov režim odabrao za nešto daleko mračnije.

Prema historijskim izvorima, ideju o Golom otoku iznio je Ivan Krajačić, šef hrvatske UDBE, nakon što je obilazio ostrvo u potrazi za kvalitetnim mramorom. Edvard Kardelj, jedan od Titovih najbližih suradnika, prihvatio je prijedlog. Tito ga je odobrio. I tako je jedno zaboravljeno ostrvo postalo mjesto koje će obilježiti živote desetina hiljada ljudi.

Zašto je logor uopšte osnovan?

Da bi se razumio Goli otok, mora se razumjeti 1948. godina. Te godine dogodilo se nešto što je potreslo komunistički svijet: Josip Broz Tito rekao je “ne” Josifu Staljinu.

Staljin je pokušao podrediti Jugoslaviju sovjetskoj kontroli. Tito je odbio. Kominforma — međunarodna komunistička organizacija kojom je Moskva upravljala — izbacila je Jugoslaviju iz svojih redova Rezolucijom Informbiroa. Od tog trenutka, svako ko je u Jugoslaviji podržavao Staljinove stavove ili simpatizirao sa Sovjetskim Savezom postao je potencijalni neprijatelj države.

UDBA je dobila zadatak: pronaći ih, uhapsiti i neutralizirati. I upravo tu počinje priča o Golom otoku.

Ko je završio iza žice?

Ovo je možda najpotresniji dio priče. Na Goli otok nisu slani samo stvarni protivnici režima. Slani su odani komunisti koji su imali pogrešno mišljenje o jednoj političkoj odluci. Slani su ratni borci — partizani koji su ramenom uz rame s Titom prošli kroz Drugi svjetski rat. Slani su intelektualci, profesori, generali, ambasadori, ministri.

I — što je najteže prihvatiti — slani su Titovi lični prijatelji i suborci. Ljudi koji su mu bili lojalni godinama, koji su za njega riskirali živote, koji su vjerovali da grade bolji svijet. Optužba je bila dovoljna. Suđenje — u većini slučajeva — nije ni bilo potrebno.

Administrativni pritvor: zatvor bez suđenja

Većina civila slana je na Goli otok administrativnom odlukom — bez ikakve sudske procedure. Bez optužnice. Bez advokata. Bez mogućnosti odbrane. UDBA je imala ovlaštenje da nekoga proglasi “ibeovcem” i otpremi ga na ostrvo u roku od nekoliko dana.

Vojnim licima su organizovana suđenja — ali to su bili inscenirani procesi, bez publike, s unaprijed poznatim ishodom. Kazne su išle od minimalno tri do dvadeset godina strogog zatvora.

Šta se tamo stvarno dešavalo

Logor je imao četiri dijela: Stara Žica, Velika Žica, radno mjesto za žene i zloglasna Petrova rupa. Svaki od njih bio je drugačiji — ali svi su dijelili iste karakteristike: iscrpljujući prisilni rad, glad, torture i potpuna izolacija od vanjskog svijeta.

Dan je počinjao u pet ujutro, ponekad i ranije, lupanjem željezne šipke. Zatvorenici su radili u kamenolomu i rudnicima boksita pod mediteranskim suncem, bez dovoljno vode i hrane. Barake su bile izgrađene od grubo tesanog kamena, bez ikakvih sanitarnih uvjeta.

Ali ono što je Goli otok činilo posebno mračnim nije bio samo fizički napor — bila je to psihološka tortura. Sistem je bio osmišljen tako da zarobljenici jedni druge nadziru, prijavljuju i — tuku. Novopridošli su na samom iskrcavanju prolazili kroz “topli zec” — dvored već zatočenih koji su ih dočekivali udarcima. Ko je to odbio učiniti — i sam je bio kažnjen.

Petrova rupa — logor unutar logora

Najgori dio Golog otoka bila je Petrova rupa — boksitna jama dubine sedam metara i širine oko dvadeset metara, okružena zidom od tri metra visine i stražarskim kulama. Tamo su smještani “posebno opasni” zatvorenici: bivši ministri, generali, ambasadori, profesori, španski borci — Elite komunističke partije koja je u jednom trenutku pala u nemilost.

Žene na Golom otoku i Svetom Grguru

Priča o ženama u ovom sistemu još je manje poznata, a podjednako tragična. Ženski zatočenici — kojih je bilo skoro 900 — prolazili su kroz logor na susjednom ostrvu Sveti Grgur, a dio vremena i na samom Golom otoku. Uslovi su bili identični muškima: prisilni rad, psihološko zlostavljanje, sistem međusobnog nadzora i doušništva.

O ženama zatočenicama pisalo se i istraživalo daleko manje nego o muškarcima — što samo po sebi govori o tome koliko je ova stranica historije dugo ostajala u sjeni.

Kraj logora — i početak šutnje

Većina zatočenika puštena je 1955. i 1956. godine, nakon što su se Tito i Hruščov, Staljinov nasljednik, svečano pomirili u Beogradu. Kad je politički razlog za logor nestao — logor je počeo prazniti. Ali šutnja je ostala.

Preživjeli su godinama bili primorani ćutati. Tema Golog otoka bila je tabu u javnom životu sve do ranih 1980-ih. Pisac Antonije Isaković napisao je roman o logoru još 1979. — ali ga je objavio tek nakon Titove smrti 1980. Knjiga je postala trenutni bestseler. Narod je konačno mogao čitati ono o čemu nije smio govoriti.

Koliko ih je prošlo? Koliko ih je stradalo?

Tačan broj nikada nije sa sigurnošću utvrđen. Državni arhiv Hrvatske evidentirao je 16.101 ime. Drugi historičari procjenjuju da je kroz cijeli sistem prošlo između 16.000 i 32.000 ljudi — dok sami preživjeli tvrde da je broj bio i do 60.000.

Zvanično je potvrđena smrt 287 zatočenika — od iscrpljenosti, bolesti i posljedica torture. Broj onih koji su počinili samoubistvo ili umrli u godinama nakon puštanja, noseći trajne fizičke i psihičke posljedice, nikada nije dokumentovan.