Nakon majčine smrti sedmicama smo sređivale njene papire.
Među starim računima pronašla sam potvrdu banke o najmu sefa.
Nikada nije spomenula da ga ima.
Otišla sam u banku.
Službenica je pregledala potvrdu i moj dokument.
Rekla je da pristup ne može odmah odobriti jer ostavinska dokumentacija još nije kompletirana.
Zatim je dodala nešto neobično.
„Juče je neko već pokušao pristupiti ovom sefu koristeći staru punomoć.“
Pitala sam ko.
Nije smjela reći bez dodatnih dokumenata.
Sutradan sam se vratila sa sestrom i rješenjem koje smo imale.
Službenica je izvadila zapisnik.
Na njemu je bilo ime mog muža.
Osjetila sam kao da me neko udario.
Izvadila sam telefon da ga nazovem.
Sestra me je zaustavila.
„Nemoj njega optuživati. Ja sam ga poslala.“
Pogledala sam je.
Priznala je da je nekoliko dana prije majčine smrti pronašla staru punomoć kojom je majka nekada ovlastila mog muža da joj pomogne oko bankarskih poslova dok je bila bolesna.
Sestra je znala za sef.
Majka joj ga je spomenula nekoliko sedmica ranije, ali joj nije rekla šta je unutra.
„Zašto meni nisi rekla?“
Sestra je rekla da se uplašila da se u sefu nalazi novi testament.
Naš odnos je posljednjih mjeseci majčinog života bio napet. Sestra je živjela bliže i više vremena provodila s njom, dok sam ja dolazila vikendom.
Bojala se da ću pomisliti da je uticala na majku.
Zato je zamolila mog muža da samo provjeri može li se sef otvoriti starom punomoći.
Banka ga je odbila.
Kada je ostavinska procedura završena, dobile smo pravo da sef otvorimo zajedno.
Unutra je bila jedna kutija.
U njoj nekoliko komada nakita, stari porodični dokumenti i koverta.
Na koverti je pisalo: „Za obje.“
Otvorile smo je u banci.
Nije bio novi testament.
Bilo je pismo.
Majka je napisala da je svjesna da smo se posljednjih mjeseci često svađale oko toga ko joj više pomaže i šta će jednog dana pripasti kojoj.
Zato je nakit sklonila iz kuće.
Nije željela da bilo koja od nas nakon njene smrti pomisli da je druga nešto uzela.
Uz pismo je bio spisak svakog predmeta i kratka napomena kome ga želi ostaviti.
Vrijednost je bila približno jednaka.
Ali na dnu kutije nalazio se još jedan dokument.
Bio je to ugovor o štednji.
Majka je nekoliko godina odvajala mali iznos svakog mjeseca.
Novac nije ostavila ni meni ni sestri.
Namijenila ga je svojim unucima, podjednako.
Sestra je zaplakala.
Priznala je da je posljednjih dana bila uvjerena da je majka možda sve ostavila meni, jer sam ja ranije dobila dio porodične kuće.
Ja sam, s druge strane, potajno strahovala da je sve ostavila njoj jer je bila uz majku češće.
Obje smo bile u krivu.
Muž se kasnije izvinio što je pristao otići u banku bez mog znanja.
Rekla sam mu da je trebao odbiti.
Sestra se složila.
Najčudnije je bilo to što u sefu nije bilo ničega što bi nas trebalo razdvojiti.
Majka ga je, izgleda, otvorila upravo zato da poslije nje ništa ne nestane, ništa ne bude skriveno i nijedna od nas ne mora sumnjati u drugu.
A mi smo uspjele početi sumnjati prije nego što smo ga uopšte otvorile.